O običaju
Črišnja, to jest Maj stari je puntarski običaj koji se održavao svake godine u proljeće. Običaj bi se održavao povodom odlaska mladića iz Punta u vojsku te predstavlja ispraćaj jedne generacije.
Povijesno značenje
"Prve nedjelje svibnja postave stablo trešnje pred kuću djevojke koja je unutra, jer ima mladog. To stablo se zove "maj"."
Običaj kićenja trešnje održao se do današnih dana na Puntu, ali u drugačijem obliku od ovog kojeg
opisuje Burbur. U svakom slučaju, i na Puntu i u Krku tema običaja je trešnja i neudane djevojke.
Dok bi se iz škrtog Burburovog opisa dalo zaključiti da je stablo trešnje, posječeno, bilo nošeno
pred prozore onih djevojaka koje su se zaručile te godine, na Puntu se stablo postavlja na rivu, pa se
pod njim pleše, a glavni organizatori narodnog veselja su mladići i djevojke u dobi za ženidbu. Prve
nedjelje u svibnju, mladići stasali za vojnu službu nasade posječeno stablo trešnje, kojeg djevojke
kite maramama. Obaveznog služenja vojnog roka više nema, ali je običaj ostao. Nastaje narodno
veselje s plesom i čašćenje vinom, a puntarski mladići do zore stražare da im mladići iz drugih
mjesta ne polome trešnju, što je velika sramota. Metode "neprijateljskog" upadanja mijenjale se tijekom povijesti.
Sam običaj kićenja trešnje, po narodnoj predaji mjesta Punat, potiče iz vremena prvih naseljavanja
Hrvata na otok Krk. Novodoseljene obitelji držale su se najprije zajedno i u prvoj fazi bili su
nomadi te nisu imali stalnih naselja. Malo-pomalo, populacija je rasla, i počeli su se trajno
nastanjivati, po grupama, na različitim dijelovima otoka. Zato su izabrali taj jedan dan na godinu,
prvu nedjelju u svibnju i svi su se toga dana okupili negdje kraj Lakmartina, gdje je izvirala živa
voda. Tamo je rasla velika trešnja, koju su kitili maramama, pod kojom su plesali, jeli i zabavljali
se. Bila je to prilika da se rođaci ponovno susretnu nakon godine dana, stariji su trgovali, a mlađi se
upoznavali i zaljubljivali. Kako su prolazila stoljeća, nekad minijaturna naselja postajala su sve
brojnija i više nije bilo potrebe za odlazak do Lakmartina u potrazi za druženjem. Mladi su se počeli
ženiti unutar svojih naselja. Puntari, a i neki drugi, običaj kićenja trešnje ipak su zadržali, s tim da
su ga prenijeli svatko u svoje naselje.
izvor: Alan Žic
Generacija koja odlazi u vojsku i generacija koja dolazi nakon nje bile bi organizatori Maja. Mladići koji su te godine išli u vojsku, prije svog odlaska išli bi od kuće do kuće kod djevojaka i tražili ih marame. Djevojke bi mladićima dale marame, koje bi oni nosili oko vrata i sa kojima bi kasnije ukrasili trešnju. Ako djevojka nije otvorila vrata ili nije htjela dati maramu, mladići bi kasnije napravili dešpet.
Po trešnju se najčešće išlo u Risiku ili Malinsku, gdje bi se trešnja kupila, donirala, ali i ponekad ukrala. Nakon što bi se trešnja nabavila organizirala bi se fešta, tzv. „Nedilja od maja“ koja bi se uvijek održavala u centru sela. Organizirala bi se muzika, skupili bi se mladići i djevojke, kao i ostali mještani sela.
Neizostavni dio fešte bio je „domaći tanac“ popraćen sopilama, koji bi otplesali mladići koji su radili Maj zajedno sa djevojkama koje su dale marame. U to vrijeme marama je imala posebno značenje. Djevojke su davale marame svojim dečkima i time bi im obećale kako će ih čekati dok se ne vrate iz vojske. Iz tog razloga, Maj je bio prilika svim znatiželjnim mještanima sela, da saznaju tko je s kim. (pogotovo znatiželjnim babama).
Nakon fešte trebalo je čuvati trešnju kako ju ne bi netko iz starije generacije ukrao ili posjekao jer bi to onda bila sramota za generaciju koja je organizirala Maj.
izvor: obitelj Orlić
Domaći tanac
Prilikom vjenčanja i slavlja na otoku Krku i danas se plešu izvorni narodni plesovi.Tanac, polka, suprota i šoto izvode se uz pratnju dnevnog narodnog instrumenta sopile.
